Godina prođe, dan nikad

 Godina prođe, dan nikad

Žarko Laušević

Naprosto obožavam svoju šarenu strukturu interesovanja u vezi naslova.

Elem, kao veliki ljubitelj domaće književnosti, našeg smisla za pisanje, riječi koje se pretvaraju često u realnost, koje opisuju neiskirivljenu sliku realnosti, tako dođoh napokon i do ovog ulova. 

Sjećam se kada sam kao mala prolazila kraj kioska i uvijek posmatrala ovu knjigu koja se dobijala uz neke časopise, često je dolazila pojedinačno. I dan danas stoji u prvom redu na svakom pultu gdje se prodaju knjige u gradu.

Pomislila sam, mora da je stvarno vrijedna. I jeste.

Fotografija na prvim stranama knjige

Žarko je neko ko je obilježio moje djetinjstvo. Pogledala sam mnogo njegovih filmova, poneke znam i napamet.

Kada je preminuo osjećala sam se tužno. Jednostavno sam imala osjećaja da nikad nije ostario, da njegovi filmovi i on nikad neće ostariti. 

Na fotografiji vidimo mladog Žarka, umjetnika, glumca, čovjeka koji još ne zna šta će ga snaći.

Počinje stabilan da piše o svojim danima provedenim u zatvoru, raznim mjestima gdje je bio, pisao je o raznim ljudima, raznim sjećanjima na roditelje, djetinjstvo, dane slobode.

Na vrlo interesantan način nam pokazuje stvarnog sebe, običnog čovjeka, bez pretjerane umišljenosti, voljivog. Više puta se samokritikuje. Anksiozan je. Bori se sam sa sobom, sa svojim emocijama, dosadom čekanja, iščekivanja presude.

Empatičan je prema žrtvama nemilog događaja, roditeljima pokojnih, prema svom bratu koji je u drugoj ćeliji. Čini se da zna šta je uradio, ali pronalazi olakšavajuće okolnosti, prepričava sam sebi taj doživljaj pucanja na one koji su napali njegovog brata.

Stalno se pita šta bi bilo kad bi bilo, šta bi bilo da nikad nije kupio taj pištolj.

Ipak, mentalno je jak, snalažljiv je, neko ko ne osuđuje, iskren je prema svima, ali ne i prema samom sebi. 

Kao da je napisao ovu knjigu da nam kaže da mora to sve iz sebe da izbaci, a da ga briga šta ćemo misliti. I uspio je u tome, zato mi se i sviđa sve ovo. Ne traži sažaljenje. Ne traži ni da upiremo prst u prošlost uokvirujući ga u krivca.

Fotografija na zadnjim stranima knjige

Sada kada je otišao, sve mu je oprošteno, makar i kriv bio. Makar bila to uračunljivost. Ne može ga to za mene učiniti lošim čovjekom. Nekako mi ništa u životu ne može umanjiti njega i ostale koji su načinili lošu stvar u životu i nešto što su stvorili i što me naučilo pameću.  Valjda je sraslo sa mnom. Kad zavoliš nekoga, teško ga pustiš. Tako je meni sa Žarkom.