Priča o novom prezimenu

Priča o novom prezimenu

Elena Ferante 

Druga knjiga Napuljske teatrologije - pročitana. Nije me ostavila bez daha, nije me razočarala, već mi je dala dosta razloga zbog kojih moram da prihvatim stvari onakvim kakve su, život onakvim kakav je. Naučila sam da se nekad moram boriti sama i da borba zahtijeva mnogo snage i strpljenja.

Nekako sam u prvom dijelu više pratila Lilu i njene izbore, odluke itd., a sada me nešto navelo da mi Lenu, koja je sama narator, postane bliža. Uzela sam u obzir koliko je zapravo jedini normalan lik koji racionalno razmišlja, ne upušta se u raznorazne intrige, već ide za svojim obavezama, za školovanjem koje od nje pravi osobu koja nikada neće biti shvaćena kada posjeti svoje rodno mjesto, baš zato što je njen um širi od cijelog mjesta i od svih poznatih lica zajedno. 

Za Lilu nikad ne bih bila zabrinuta, čak i to što se na početku knjige i serije spominje kako je nestala, ne navodi me da mislim o tragediji, već sam neko ko misli da ona vrlo dobro zna šta radi. Ne mogu da kažem da je zaslužila da joj se neke stvari dese, ali njene ishitrene odluke morale da imaju posljedice. Iako je snalažljiva i mudra, postala je ličnost koja je od zvijezda došla nazad do trnja. Prihvatila je svoju situaciju. Misli, ne spava, uči, igra se sa djetetom, vaspitava ga skoro profesionalno, sve to sama. 

Ovde se ne govori o tome kako moraš završiti sve đavolje škole na svijetu da bi bio prihvaćen u visokom društvu, da bi bio neko i nešto. Takođe se ni ne govori o tome da novac donosi sreću i da ako se ne školuješ možeš doći do boljih resursa nego onaj ko ih stiče obrazovanjem. Ovde se govori kako, bez obzira na to šta si, ono odakle si došao govori pravu istinu o tebi. Kada saznaš pravu istinu, biće da si isti kao onaj za kog si mislio da je sitniji od tebe. I zbog toga ova knjiga ima tako snažne riječi, koje će se, nadam se, čitati sve više.