Smrt Ivana Iljiča i druge pripovijetke

 Smrt Ivana Iljiča i druge pripovijetke

The death of Ivan Ilyich & Other stories

Lav Tolstoj

Nakon što sam prije pet i više godina pročitala Karenjinu na jedvite jade, sjećajući se samo sitnih detalja, ponovo sam se našla sa Tolstojevim radom oči u oči. Ovaj put me snašla u izdanju na engleskom jeziku što je dodalo više estetike djelima. 

Moraću početi od najvažnije priče po kojoj glasi sam naslov. Smrt Ivana Iljiča je duga priča o borbi sa bolešću i smrti. On je u konstantnoj agoniji. Njegovi bolovi su opisani kao da se možemo svi poistovjetiti sa njima. Ono malo spokoja što dobije, traje kratko. Toliko je izgubljen u svojim mislima, da preispituje svoj moral. Ne može da shvati na šta je potrošio svoj život, da li je bolest njegova kazna. Mrzi sve oko sebe, osim Gerasima i njegovog sina koji se saosjećaju. 

Mnogo nam govori o tome kako je smrt spremna da ljude okrenu same protiv sebe, protiv najbližih, ali i da pomisle da su na svijetu živjeli bez poente.

Porodična sreća je moja omiljena od ovih pripovijedaka, gdje se govori o ljubavi mlade Maše i njenog muža Sergeja, koji je mnogo stariji. Sergej je čovjek tihog stava, a Maša željna avantura. Sergej sasvim gospodski pristupa Maši, znajući koliko je mlađa, ali na kraju priznaju ljubav jedno drugom. Vrijeme prolazi, posjećuju se balovi, što se Maši sve manje i manje sviđa. Tu se ogleda problem u razlici u godinama. Ona bi htjela da žive u seoskom predjelu, van društva. Pored toga što imaju djecu, opstanak njihovog braka dovodi se u pitanje. Muke traju do momenta kada njihov neizbježan razgovor doživi vrhunac i uprkos silnim preprekama, oni uspijevaju da zadrže svoju "Porodičnu sreću".

Krojcerova sonata je pomalo bizarna pripovijetka o tome kako trauma, loš način i stil života može da uništi muškarčev pogled na ženu, kako ljubomora može da unakazi brak, veze i sve odnose. Čak i da dovede do onog najgoreg - ubistva partnera. Podnišev je svoju priču pripovijedaču ispričao na način gdje se ne kaje ni za jednu ružnu izrečenu riječ o ženama, sve dok je nije priveo kraju kada je pokazao, ali ne uvjerljivo, da se kaje za učinjeni čin. Od djetinjstva pa sve do braka i ubistva, a i nakon, kao da je vrijeme provodio samo razmišljajući o dubinskoj suštini ženskih osjećanja, namjera, o tome kako ona djeluju na muškarca, što nam ispoljava prije svega sve mane Podniševa. Sve vrijeme dok sam čitala, nisam osjetila mrvicu saosjećanja za njega.

Da ne dužim, priča vrijedna vremena i čitanja, dosta analize i kritke međuljudskih odnosa. 

I posljednja, Đavo. Eugen je počinio samoubisvo na kraju pripovijetke. Zašto? Čak ni njegovi rođaci ne mogu da shvate. Prevara ga je dovela do toga da se zapita da li da se riješi neke od dve žene ili da presudi sebi. Potpuno je izgubio um, toliko da je postao sebičan. Smatrao je Lizu dobrom ženom, a ipak nije mogao da odoli Stepanidi koju je nazivao đavolom koji ga je opčinio. Opet, na njegovoj meti se našla i Liza. Iako se povjerio stricu, nije mogao da izdrži i ponovo je otišao Stepanidi. Njegova brižna žena shvatila je da nešto nije u redu sa njim, htjela je da mu pomogne. To je bila kap koja je prelila čašu, kada je u pitanju srdžba prema sebi. Muškarac je u stanju okriviti ženu i nazvati je đavolom samo da bi njegov moral u društvu bio viši, a ne zna da njegov rejting u paklu raste.